Na tlu Europe prije 250 000 godina pojavljuju se se neandertalci. Svojim ponašanjem i anatomijom vrlo su bliski modernom čovjeku zbog čega ih neki znanstvenici svrstavaju u grupu Homo sapiens neanderthalensis. Bili su snažne tjelesne građe. Imali su nisku i izduženu lubanju, izražene nadočne lukove, zadebljanje na zatiljnoj kosti te izbočen središnji dio lica sa širokom nosnom šupljinom. Donja čeljust nije imala izbočenu bradu. Njihova građa bila je dobro prilagođena hladnim klimatskim uvjetima. Prosječna visina iznosila je oko 167 cm a težina oko 80 kg. Živjeli su kao lovci i sakupljači u gotovo polarnim uvjetima. Njihovo je oruđe kvalitetne izrade i dosta specijalizirano. Nalazi najviše upućuju na musterijensku kulturu koja je u većoj mjeri obilježila razdoblje srednjeg paleolitika. Poznati su po tome što su prvi počeli pokapati svoje mrtve zbog čega im se pripisuje i postojanje kulta. Također im se pripisuje i mogućnost govora. Fizičke predispozicije za govor potvrđene su nalaskom jezične kosti (os hyoideum) a suvremenim genetskim istraživanjima potvrđena je uloga FOXP2 gena u govoru koji je povrđen u ostacima neandertalskih kostiju. Osim u Europi njihovi ostaci pronađeni su i na prostoru zapadne Azije. Njihov trag gubi se prije trideset tisuća godina, odnosno usporedo s pojavom Homo sapiensa. Zbog toga se pretpostavlja da su širenjem modernih ljudi neandertalci nestali. Treba uzeti u obzir da su neandertalci bili izuzetno prilagođeni hladnoj klimi i moguće je da je to predstavljalo problem uslijed procesa zatopljenja klime.
Iste godine kada su otkriveni nalazi u dolini Neander rodio se poznati hrvatski znanstvenik Dragutin Gorjanović Kramberger. Njegova istraživanja na Hušnjakovom brijegu u Krapini otkrila su jedno od najvećih i najbogatijih nalazišta neandertalaca na svijetu. Veliki broj nalaza iz Krapine otkriven je zajedno s nalazima pleistocenske faune i kamenog oruđa što je pomoglo određivanju starosti nalaza. Gorjanović je osim asocijacija s izumrlom faunom koristio metodu analize fluora u kostima čime je dodatno potvrdio istodobnost pleistocenskih životinja i neandertalskih kostiju. Svoja istraživanja redovito je objavljivao u znanstvenim časopisima a već 1906. objavio je knjigu u kojoj je detaljno opisao anatomske odlike neandertalaca. Krapinsko nalazište ključno je za razumijevanje njihovih anatomskih odlika upravo zbog velikog broja pronađenih jedinki. O teškom životu neandertalaca svjedoče brojne ozljede i promjene na kostima. Tako je na jednoj lubanji iz Krapine uočena zacijeljena ozljeda koja upućuje da je osoba danima, a možda i tjednima bila u nesvijesti. Iz toga se može zaključiti da neandertalci vjerojatno ne bi preživjeli bez skrbi zajednice. Osim Krapine i drugih nalazišta na sjevernom djelu Hrvatske značajno je nalazište Mujina pećina kraj Kaštela. U njoj su od 1995. do 2003. pod vodstvom profesora Karavanića s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu vođena sustavna istraživanja. Taj lokalitet potvrdio je prisutnost neandertalaca i na južnom dijelu Hrvatske, a korištenje sustavnih metoda istraživanja omogućilo je prikupljanje velikog broja nalaza i određivanje starosti istih. Za razliku od Krapine gdje prevladavaju kosti medvjeda, mamuta, vuka i nosoroga u Mujinoj pećini otkriveni su ostaci jelena, divokoza i kozoroga.
Izvor:
Janković, I. i Karavanić, I., Osvit čovječanstva. Početci našega biološkog i kulturnog razvoja, Školska knjiga, Zagreb, 2009.
Comments