Smješteni uz kraljevu palaču na samom vrhu citadele oponašali su prirodno brdo tako što su koristili umjetno sagrađene terase na kojima je zasađeno drveće, a voda je podizana do gornjih terasa zahvaljujući mehaniziranom sustavu koji je uključivao vijke. Vrt je izgledom podsjećao na grčko kazalište, oko 120 metara se protežući na svaku stranu, a najgornja terasa podržavala je natkrivenu šetnicu na čijem je krovu zasađeno drveće. Čitav dizajn vrta bio je inspiriran ili potaknut nostalgijom za domovinom jedne kraljice. Brojni autori iz klasičnog doba ovako su opisivali Babilonske viseće vrtove. Upravo zbog opisane veličine i tehnologije koja je korištena ti vrtovi kvalificirani su kao Svjetsko čudo.
Najpoznatiji opisi visećih vrtova sačuvani su u djelima klasičnih autora, poput Diodora Sicilskog, Josipa Flavija, Kvinta Kurcija Rufa i drugih. Većina tih autora služila se jednim ili više starijim dostupnim izvorom, što se očituje u jasnim podudarnostima u opisu vrtova. Tako je Josipu Flaviju kao izvor poslužio babilonski povjesničar Beros, a njemu je pak izvor tzv. East India Inscription, odnosno pločica ispisana klinopisom u doba Nabukodonosora II., koja je otkrivena u Babilonu i predana u muzej po kojem nosi naziv početkom 19. stoljeća. Većina tih klasičnih autora nije posjetila sam grad Babilon, a iz svjedočanstva onih koji su bili u Babilonu nema jasnih tragova o neobičnim vrtovima.
Negativni dokazi o postojanju visećih vrtova u Babilonu nisu razlog da ih se smatra pukom legendom, jer detaljnije izučavanje klinopisnih tekstova i ponešto zaboravljenih reljefa nađenih u palačama asirskih kraljeva nudi moguće objašnjenje nestanka ovih vrtova, odnosno zaborava o njihovoj pravoj lokaciji. Naime, već je Rawlinson u svojim istraživanjima Ninive 1854. otkrio reljef koji prikazuje zanimljive i bogate vrtove i u Khorsabadu je otkriven reljef sa prikazom vrtova uz koje je sačuvan i zapis kralja Sargona II. u kojem svoj vrt uspoređuje s planinom Amanus.
Uspoređujući svrhu i tipologiju vrtova iz klinopisnih tekstova očituju se dvije različite tradicije. Dok su na jugu, u aluvijalnim ravnicama polja uglavnom pravilna, često presijecana kanalima, tradicionalno su se sadili redovi palmi datulja, ne samo zbog lijepog ukrasa ili plodova, nego i da pružaju sjenu manjim biljkama. Nasuprot tome, asirski vrtovi na sjeveru često su u samom gradu i puno su dinamičniji. Izgledom oponašaju umjetno brdo s nasadima mirisnog drveća kroz koje teče voda koja hladi zrak, zalijeva biljke i pruža zvuk žuborenja potoka. Tri velika asirska kralja: Sargon, Sanherib i Ašurbanipal u svojim opisima palača često se hvale i opisima svojim vrtova koristeći termine kojima ih veličaju. Jedan od tih je i izraz kirimahu koji se može shvatiti kao „viseći vrt“, odnosno „visoki vrt“, što je možda označavalo njegov položaj na uzvisini, na citadeli grada, odnosno uz povišen položaj, ali je značilo i veliki vrt u smislu važnosti koju je predstavljao. Ta riječ vuče svoje korijene od drevnog sumerskog KIRI.MAH. U 3. tisućljeću pr. Kr. izraz je opisivao vrt koji je smješten uz hram boga neba u gradu Uruku, kojeg je dao sagraditi Ur Namu, utemeljitelj treće dinastije iz Ura. Čak i prije toga koristio ga je kralj Nanna, otac Meš-kiag-nanne, legendarnog kralja, utemeljitelja prve dinastije u Uru kako bi opisao hramski vrt povezan s velikom boginjom Ninlil u njenom kultnom centru Tummal u blizini grada Nipura koji se prema mitologiji smatrao za mjesto gdje je pupčanom vrpcom spojena zemlja s nebom. Odabravši ovaj termin za opis svojih vrtova Sanherib i Sargon očito su odlučili svoju moć povezati s tradicijom tri najveća i najpoznatija sumerska grada.
Osim toga, asirski tekstovi iz 7. stoljeća pr. Kr. potvrđuju nam da je već tada kralj Sanherib lijevao u bronci vijke u svrhu podizanja vode na višu razinu. Izrazito mu je važno u tekstovima naglasiti da je umjesto uobičajene tehnike đerama (šadufa) koristio gišmahhu cilindre i alamittu vijke, a sve kako bi sagradio „palaču bez premca“. Prvotni mehanizam je vjerojatno rađen u drvetu (giš =drvo, mahhu=visoko deblo, alamittu=spiralni dio palminog debla) no Sanheribovi inženjeri su mogli uvesti tehniku odlijeva velikih brončanih predmeta iz Kine te su zaslužni za izum vijaka za podizanje vode u bronci puno prije nego je to postalo rašireno u klasično doba.
Asirski kraljevi podizali su svoje prijestolnice uz Tigris, a njegovi pritoci omogućili su izgradnju akvedukata (Khosr u Ninivu, a Gornji Zab u Nimrud). Sustav kanata tradicionalno se pripisivao Ahemenidima no razvijen je na arapskom poluotoku na prostoru suvremenog Omana i Abu Dhabija nekoliko stoljeća prije vladavine asirskog kralja Sanheriba. Perzijska, odnosno arapska riječ kanat dolazi od akadske riječi kanu = cijev ili trska a umjesto tog pojma često se koristi i falaj odnosno aflaj koja dolazi od akadske riječi palgu = jarak, vodeni kanal.
Sanheribov zapis u Bavianu spominje veliki trud koji je ulagao u inženjerske radove na sustavu upravljanja vodama. Tvrdi da su za konstrukciju kanala iz Baviana do Ninive radila sedamdesetorica muškaraca, a samo za Jerwanski akvedukt trebalo je izraditi 2 milijuna glatko obrađenih kamenih blokova. Ostaci tog akvedukta u neposrednoj blizini Gaugamele vjerojatno su i razlog zašto su i kako Grci saznali za asirsku tehnologiju upravljanja vodama, a možda je to pobudilo interes grčkih autora da počnu pisati priče o visećim vrtovima, što su nakon toga rimski autori bezrezervno preuzeli.
Asirski vrtovi građeni uz palače kraljeva jasno se razlikuju od dvorišnih vrtova unutar palače, pogrebnih vrtova ili hramskih vrtova. Taj vrt uz palaču imao je simboličnu ulogu predstavljanja kraljeve mudrosti i dalekosežnog utjecaja, njegove kontrole nad prirodom, njegove moći da nadvlada posljedice izmjena godišnjih doba, njegovu ulogu kao onog koji potiče plodnost, te njegovu posvećenost poljoprivredi i hortikulturi. Sanheribovi zapisi upućuju da je čudo koje je on dao sagraditi uključivalo jugozapadnu palaču i vrt uz korištenje lijevanih brončanih vijaka za podizanje vode i kanala i akvedukta koji su donosili vodu u grad Ninivu.
Palača, vrt i izgradnja sustava za navodnjavanje te korištenje izraza „čudo“ su dokaz da je nastavio svoj rad držeći se asirske tradicije, a sve kako bi ostavio svoj trag u povijesti stvarajući remek djelo.
Viseći vrtovi vjerojatno nisu bili vidljivi i posjećivani kao čudo u helenističko doba i kasnije, no palače s nekim od panela na kojima su se vidjeli prikazi vrtova su mogli biti posjećeni, bar djelomično. A velika graditeljska djela u Bavianu i Jerwanu su i dalje bila vidljiva. Poput ostali šest drevnih čudesa i ovaj vrt je zaista postojao. Ne može se više pripisivati plodu mašte ili legendi bez povijesne podloge, niti smatrati da je vrt u Ninivi bio samo preteča visećeg vrta u Babilonu.
Viseći vrtovi sagrađeni su u Ninivi, od strane Sanheriba, a ne od Nabukodonosora ili Semiramide. Ispravno čitanje asirskog teksta iz 7 st. pr. Kr. podudara se s ključnim elementima u opisima kasnijih grčkih autora. Sanheribovi vrtovi uz palaču ispunjavaju kriterije za svjetsko čudo, čitav projekt je veličanstven u svojoj ideji, spektakularan u inženjerstvu i divan u umjetničkom izričaju.
Izvor:
Stephanie Dalley, The Mystery of the Hanging Garden of Babylon. An elusive world wonder traced, Oxford, University Press, 2015.
#visećivrtovi #Babilon #Niniva #Sanherib #kirimahu #JosipFlavije #čudo #Bavian #Jerwan #sustavkanala