Starije željezno doba u sjevernoj Hrvatskoj razvilo se na tradicijama lokalnih jugoistočnoalpskih i zapadnopanonskih elemenata kulture polja sa žarama. O tome svjedoči istovjetni grobni ritus spaljivanja pokojnika i njegova pokopavanja u žari te pojedini oblici posuđa, ukrasnih motiva i tehnika.
Važna osobitost starijeg željeznog doba bilo je sahranjivanje istaknutih članova društva u grobne humke, što općenito govori o temeljnim promjenama u strukturi društva. Grobni prilozi iz grobova u humcima, pokopani ritualno uz pokojnike govore o pokojnikovu društvenom statusu. Najistaknutije mjesto u društvu, pogotvo od polovice 7. st. pr. Kr. zauzima ratnik - knez, rodovski odnosno plemenski vođa, zajedno s pripadnicima svoje obitelji.
U starije željezno doba Zagrebačka je regija bila dio širega prostora srednjoeuropske halštatske kulture. U središnjem dijelu Žumberačke gore, oko 50 km zapadno od Zagreba smješteno je selo Budinjak. Arheološko nalazište iz starijeg željeznog doba otkriva naselje – gradinu i nekropolu – tumule.
Gradina je imala izvanredni strateški položaj. S triju strana okružena je vrlo teško premostivim prirodnim strminama, a pristupačnija strana okrenuta je prema Budinjačkom polju. Pronađena su tri reda zemljanih bedema. Ukupna površina naseobinskog kompleksa mjeri 40 000 m2.
Nekropola se rasprostire na 60 000 m2. Geodetskim snimanjem ustanovljen je 141 grobni humak. Tumuli su okrugla oblika, promjera od 5 do 20 metara, a visine od 0,5 do 2,2 metra.
Grobni prilozi su brončane i željezne ukrasne igle, fibule, pojasne kopče, narukvice, brončane nanogvice, željezne, staklene i jantarne ogrlice, željezna i brončana koplja, noževi i sjekire, polumjesečastva britva te standardni keramički materijal. Najstariji grobovi datiraju se potkraj 10. st. pr. Kr., a kraj ukapanja i života pučanstva bio je u 6 st. pr. Kr.
Izrada, način pečenja i ukrašavanje posuda upućuje na vezu sa halštatskom kulturom srednjealpskog prostora, ali ima i srodnosti sa stariježeljeznim grupama srednje Italije.
Otkriće zdjelastih kaciga posebno je važno jer je tehnološkim ispitivanjem kaciga omogućena jasnija raščlamba i preciznija datacija halštatskih kaciga. Budinjačka kaciga iz tumula broj 3 datira u prvu polovicu 8 .st. pr. Kr. a kaciga iz kneževskog groba broj 6, tumula 139 datira na kraj 8. st. pr .Kr.
Bogatstvo pronađenih nalaza potvrđuje da se radi o velikom regionalnom središtu. Željeznodobno stanovništvo budnjačke gradine nesumnjivo je imalo važnu ulogu u stvaranju kulturnog identiteta cijeloga kraja.
Od 1999. otvoren je Eko-centar Budinjak u sklopu kojeg se može razgledati poučna staza sa kopijama nalaza i rekonstrukcijama svih povijesnih nalaza toga kraja.
Izvori:
Dimitrijević et al. Prapovijest, Zagreb. 1998.
Durman A. (ur) Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2006.