Jantar je fosilna biljna smola drveća čije nastajanje se mjeri milijunima godina. Najveća nalazišta nalaze se na obalama Sjevernog i Baltičkog mora.
Neki od naziva su zlato Sjevernog mora, Nordijsko zlato, sunčev kamen, kamen koji gori. Iako je organskog porijekla nosi naziv kamen upravo zbog visoke materijalne vrijednosti, koja je usporediva s poludragim i dragim kamenjem.
Taj put može se djelomično rekonstruirati na temelju arheoloških istraživanja i kronloških određenja pojedinih nalazaišta predmeta od jantara. No različite trase i postojanje više mogućih pravaca ide u prilog nedovoljnoj istraženosti kao i činjenici da jantaru nisu svi pridavali isti značaj. Štoviše, nekim krajevima jantar je vjerojatno ostao nedostupan.
U početku jantarom se trgovalo na lokalnoj razini na sjeveru Europe ali već od brončanog doba uslijed pojačane potražnje za kositrom i razvojem trgovačkih puteva započinje i put jantara. To je bio glavni izvozni predmet sjeverne Europe. Lagan i dragocjen bio je spreman za prodaju bez ikakvih prerada.
Od 1600. pr. Kr. u razdoblju srednjeg brončanog doba nalazimo ga po čitavoj Europi i Sredozemlju, čak i u Egiptu. Pronađen je na sjeveru Hrvatske, u Istri, Dalmaciji i Lici. Tijekom željeznog doba ustaljeni su veliki trgovački putevi. Većina velikih rijeka i planinskih prijevoja činila je glavni dio trgovačkih puteva. Upravo sa otkrićem obrade željeza dolazi do snažnog gospodarskog razvoja a zahvaljujući superiornijem oružju i oruđu dolazi i do raslojavanja društva. To se najbolje ocrtava u pojavi tzv. kneževskih grobova čiji bogati grobni prilozi služe kao potvrda njihovog ugleda, statusa, vladavine i snage. Česti su luksuzni predmeti, među kojima značajno mjesto zauzima i jantar.
Uz Histre, Liburne i Delmate najznačajniji su nalazi jantara pronađeni kod Japoda. U japodskoj duhovnoj kulturi jantar je sigurno imao veliki značaj. Nema japodskih grobova žena bez zrna jantara, a otkriveni su i u muškim grobovima. Česte su ogrlice, fibule ili igle s ukrasom od jantara ili zrna ukrašena krugovima, geometrijskim znakovima ili u obliku glave.
Istraživanjem velike nekropole južno od Velikog Vitla (nekropola I i II) dobiveni su podaci o nastanku groblja te materijalnoj i duhovnoj kulturi Japoda. Prema nalazima nekropola se datira od IX. do I. st. pr. Kr. Na istraženoj površini od 348 m2 uz pojedinačne ukope evidentirano je pokapanje u više slojeva, tj. pet grupa grobova u trima slojevima, što je pokazatelj strogo određenoga mjesta pokapanja članova jedne porodice ili grupe srodnika.
Prevladava ritus inhumacije (u 76 grobova), a nađeno je tek pet incineracijskih ukopa. Pokojnik se pri inhumaciji najčešće polaže u plitku raku ili samo na zemlju, potom se oko njega slaže red krupnijega, neobrađena kamena te se sve zatrpava zemljom i sitnijim kamenjem. U nekim primjerima pokojnik je položen na dasku, a zatim se zasipa zemljom, no redovito je u ispruženu položaju, ruku spuštenih niz tijelo. U zasipu iznad grobova često se nalaze i ulomci keramičkih posuda, što se može dovesti u vezu s određenom obrednom ceremonijom žrtve u hrani u okviru kulta mrtvih. Među bogatim pogrebnim prilozima izdvajaju se fibule, oglavlja, zoomorfni i antropomorfni privjesci, sljepoočničarke, ogrlice od staklene paste, stakla i jantara.
Pred kraj posljednjeg tisućljeća stare ere dolazi do društvenih promjena koje su se odrazile i na trgovačke puteve. Iako ne nestaje, interes za jantarom se smanjuje. Tek nakon dovršenih rimskih osvajanja i uspostavom novih cesta odnosno obnovom puteva trgovina se ponovno širi.
Izvori:
Bakarić, L. Jantar, u: Mihelić, S. (ur.) Trgovina i razmjena u pretpovijesti, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 2006, 121-127.
Durman, A. (ur.): Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.
#jantar #jantarskiput #trgovina #brončanodoba #luksuznaroba #kneževskiukop #željeznodoba #Japodi #duhovnakultura